Heiden, 23.08.2024
Draga braćo…
Jedna od najčešćih dova Allahovog Poslanika Muhameda savs., koju je upučivao Gospodaru svjetova, u raznim vremenskim prilikama i okolnostima bila je:
اللَّهُمَّ إنِّي أَسْأَلُكَ الهُدَى وَالتُّقَى، وَالْعَفَافَ وَالْغِنَى.
Gospodaru moj, molim Te za uputu, molim Te za takvaluk (bogobojaznost), molim Te za čestitost i molim Te za neovisnost o ljudima.
Znači, Allahu moj, molim Te da me uputiš i da me učiniš postojanim (ustrajnim) na uputi, molim Te da me učiniš bogobojaznim, odnosno svjesnim Tebe, molim Te da me učiniš čestitim Tvojim robom, vjernikom i molim Te da me učiniš neovisnim o ljudima (da ne zavisim od drugih).
Ovo su četiri velike vrijednosti i blagodati za koje je Poslanik a.s., ćesto molio Gospodara.
Mi ćemo danas kazati nekoliko rečenica samo o uputi kao najvećoj blagodati na ovome svijetu, bez koje bi čovjek teško mogao dokučiti pravu vrijednost mnogih stvari na ovome svijetu i slijediti pravi put koji bi ga doveo do sreće i zadovoljstva na obadva svijeta.
Koliko je uputa važna u životu vjernika govori i sama činjenica da mi moramo svakodnevno u namazu kroz Fatihu tražiti/moliti od Gospodara da nas uputi, da nas vodi pravim putem, odnosno da nas učini ustrajnim i postojanim na uputi – ihdinessiratal mustekim.
Ako klanjamo samo farzove onda 17 puta upućujemo Gopodaru ovakvu dovu za uputu, a ako klanjamo i sunete (druge dobrovoljne namaze) onda oko 40 puta dnevno molimo Gospodara za čvrstu i ustrajnu uputu na Njegovom putu.
Zašto toliko moliti za uputu, za islam, za Allahovu vjeru? Jeli mi to ne slijedimo uputu, jeli mi to ne slijedimo Allahovu vjeru?
Je li Poslanik ne slijedi uputu i Allahovu vjeru pa moli ćesto za nju?
Ne draga braćo, nije to, mi slijedimo, ako Bog da, uputu i Allahovu vjeru, ali tražimo od Gospodara da nas učini još čvrščim i ostojanijim u Njegovoj vjeri. Jer je uputa svjetlo koje nam obasjava sve puteve kuda hodimo i korektiv za sve što nas okružuje na ovome svijetu.
Da bi razumijeli kolika je blagodat i vrijednost upute pogledajte ovaj događaj iz života ashaba Allahova Poslanika a.s.
Naime, spominje se u knjigama historije da je grupa ashaba, jedne prilike, dok je bila na nekom putovanja, zastala malo da se odmori. Jedan od ashaba je legao ispod jednog drveta (u hladu jednog drveta) i počeo razmišljati i sam sa sobom razgovarati.
U jednom trenutku njegovi prijatelji su vidjeli kako iz očiju tog ashaba, idu suze a nakon toga su primjetili kako se nasmijao, kako se smije sam sebi.
Pa ga pitaju, prijatelju, šta se to dešava s tobom? Jednom plaćeš pa se onda smiješ?
Kaže im, sjetio sam se kakvi smo bili u džahilijjetu (u periodu neznanja), prije Islama, prije nego što nam je došao Muhamed a.s. i prije nego što nam je Allah svt. poslao uputu. Pa ga pitaju, kakvi ste bili?
Kaže, sjetio sam se, da smo takvi bili da smo iz neznanja, iz oholosti iz nekog nerazumnog ponosa uzimali živu žensku djecu i zatrpavali u zemlju i tako ih ostavljali sve dok duša ne napusti njihova nemoćna tijela.
I zato je suza krenula iz mojih očiju.
To su bili arapi prije upute, prije Kurana (Islama). Živo žensko dijete zatrpa u zemlju i ubije ga zato što je u tom vremenu bilo poniženje, sramota imati žensko dijete.
I došao je Poslanik a.s., i naučio nas je, da je odgojiti kćerke u Islamu, ustvari garancija za ulazak u džennet.
Da je biti dobar suprug u Islamu najbolji i najčestitiji vjernik.
Da je majka toliko vrijedna za čovjeka da je dženet/spas ispod njenih nogu.
Plaču ovi ashabi, kako su mogli tako raditi i kako su mogli biti tako okrutni prema svojoj ženskoj djeci.
Pa ga onda pitaju, a što si se nasmijao?
Kaže ovaj ashab r.a., sjetio sam se situacije kada sam jednom isto ovako krenuo na jedno putovanje. A naš običaj je bio, kad god bi krenuli na nekakav put uvijek bi ponijeli nekog kumira/boga sa sobom da nas može zaštiti i sačuvati na putu.
Tako se desilo, da ja nisam imao nikakvog kumira sa sobom, pa sam napravio jednog od hurmi kako bi me zaštitio na mome putovanju. Na putu sam ogladnio, nisam imao šta jesti pa sam pojeo tog kumira (od hurmi), i kasnije ga izbacio kroz sebe. Pa se smijem sam sebi šta smo radili, kako smo se ponašali, dok nam nije Allah svt., poslao svjetlo upute.
A onda ga još pitaju, o prijatelju, pa kako ste mogli to da radite,
kako ste mogli da živu žensko djecu ubijate na takav svirep način…,
kako ste mogli da kumire/bogove od gline, drveta, kamena i hrane obožavate i da od njih očekujete zaštitu?
Zar niste pameti imali?
A onda im ovaj ashab kaže: Imali smo pameti ali nismo imali upute.
Allah nam je uputu dao pa smo postali svjesni toga.
Jer, dragi brate, zapamti, možeš biti najpamentniji, najumniji, najobrazovaniji ali ako nemaš upute u životu, ako se ne prihvatiš Allahove upute, džaba ti sve, nećeš spoznati smisao života, nećeš znati zašto živiš i nećeš biti u stanju da padneš Gospodaru na sedždu.
Možeš postati najbogatiji i najmoćniji na zemlji, ali ako nemaš upute da spoznaš da ti je Allah to omogućio i da trebaš to bogatsvo i tu moć koristiti za plemenite ciljeve i korisne projekte na ovome svijetu,
džaba ti sve to, to isto bogatstvo i moć, mogu ti sutra biti vatra i propast za obadva svijeta.
Možeš sutra postati ne znam koliko uspješan i postići sjajnu karijeru, ali ako ne budeš imao upute pa da budeš svjestan svoga Gospodara koji ti je pomogao da to ostvariš, može ti taj uspjeh i karijera biti jedno veliko iskušenje koje te može obmanuti na ovome svijetu i uništiti te na onome svijetu.
Draga braćo…, uputa je nešto što drži našu ravnotežu/balans u životu,
nešto što nas vodi ka sreći i zadovoljstvu na obadva svijeta, zato nemojmo živjeti bez upute, bez Kurana, bez Islama.
nema komentara